“Kad zatvorim oči i tražim najudaljeniju sliku, ali i onu najživlju u sebi, vraćam se u djetinjstvo. Vidim se u kuhinji hotela, iza zavjesa na prozoru: vani pada snijeg, ima ga previše, i vidim ljude kako hodaju, guraju s skijama na nogama duž ulice. To je sjećanje koje ostaje vrlo živo. Također sam ga opisala u maloj knjizi priča koju sam napisala: ta scena je kao bljesak, gotovo kao razglednica. Savršeno se sjećam ulaznih vrata hotela sa strane i gostiju koji ulaze i izlaze dok vani nastavlja padati snijeg. Santa Caterina i ta mjesta iz djetinjstva bila su ključna za cijeli moj put: tamo sam napravila prve korake na snijegu, naučila ga upoznati, osjetiti. Provodila sam puno vremena na otvorenom, čak i ljeti. Kad mislim na zimu, neizbježno mislim na skijanje, na put koji je kasnije postao moj život. Emocije koje nosim u sebi sve su povezane s tim elementom, snijegom, i osjećajem mira koji ga okružuje. Mir koji je za mene uvijek bio konstanta. Često se vraćam u Santa Caterinu, još uvijek tamo provodim mnogo mjeseci godišnje. U jesen, na primjer: to je jedno od mojih omiljenih godišnjih doba. Čak i ljeti živim i proživljavam mnogo u planini: šetnje, šume, livade, životinje… Ta sloboda mi je oduvijek pripadala i vjerujem da je bila i moja tajna u skijanju. Prije natjecanja, da se koncentriram, nisam trebala mentalnog trenera ni posebne tehnike: dovoljno je bilo da se prisjetim tih uspomena, uronim u taj mir. I odmah sam osjećala kako se težina pritiska olakšava.”