UTOVARIVAČ
Altavia Crew
OVS predstavlja Altavia Crew, uredničkim projekt u partnerstvu s Athleta Labom. Disciplina, talent i predanost ispričani od onih koji svaki dan izazivaju vlastite granice, kroz sport i avanturu.
Intervju s Renata Rossi
Kao prva žena planinska vodičica u Italiji, od 1984. godine planine je pretvorila u svoj životni izbor. Zajedno sa suprugom Francom Giacomellijem otkrila je i opremila neke od najljepših kanjona u Valchiavenni. Danas živi i radi u Bregagli, baveći se alpinizmom, kanjoningom i radovima na užetu.
Krenimo od samog početka: koja su tvoja prva sjećanja na kontakt s planinom? Što te navelo da razviješ tako snažnu povezanost s ovim prirodnim okruženjem?
“Planina je prostor u kojem sam oduvijek živjela. Rođena sam među planinama, u zelenilu, u prirodi. Vjerujem da je upravo to, iako u početku na dalek i nesvjestan način, bilo pokretačka snaga koja me kasnije navela da odaberem profesiju koja mi i danas omogućuje rad u planinama i prenošenje ljudima svoje strasti i povezanosti s prirodom. Osjećam se poput stabla čije su korijene na jednom konkretnom mjestu. Moji su korijeni u Valchiavenni i iz ove zemlje crpim energiju. Ta mi je spoznaja omogućila da idem naprijed čak i kada sam krenula različitim putevima. Stablo raste, lišće se može pomaknuti, odletjeti negdje drugdje i potom se vratiti, ali korijenje uvijek ostaje na istom mjestu. Za mene su u osnovi svega okoliš i planina. Odrastanje na ovim mjestima nije bilo isto što i život u gradu, gledanje planine izdaleka i iznenadna odluka da joj posvetiš život. Rođena sam unutar te dimenzije. Istodobno, u mojoj obitelji nije postojala alpinistička tradicija. Nije bilo planinskih vodiča, alpinista ni osoba profesionalno povezanih s planinama. Moji su se roditelji bavili drugim poslovima. U tom smislu nije postojalo izravno obiteljsko nasljeđe. Sve je nastalo upravo ovdje, organski: iz ovih planina koje me okružuju, iz zelenila, šuma, iz ove doline na granici sa Švicarskom. Kao što sam rekla, na početku života pokušala sam slijediti i druge puteve, ali upravo su mi ti putevi pomogli shvatiti da je planina moj pravi put.”
Koje si druge puteve slijedila prije nego što si se vratila u svoje doline?
“Pohađala sam klasičnu gimnaziju i nakon mature odlučila upisati Medicinu, s konačnom idejom da se specijaliziram za psihijatriju. Tijekom srednje škole razvili su se u meni određeni interesi i to me područje studija jako privlačilo. Upisala sam Sveučilište u Padovi i godinu dana studirala Medicinu. Zatim sam promijenila fakultet i upisala Psihologiju, također u Padovi. Studirala sam dvije i pol godine. Učila sam, teme su me zanimale, ali i dalje sam osjećala da to nije moj put. Bila sam daleko od kuće. Da bih se vratila u dolinu, morala sam putovati vlakom, što je trajalo gotovo cijeli dan. Rijetko sam se vraćala. Unatoč tome, Padova je ipak bila važno iskustvo: upoznala sam mnogo ljudi, otkrila drugačije okruženje, ono gradsko, na lijepom i ugodnom mjestu za život... ali ipak sam odlučila vratiti se u dolinu i napustiti akademsku karijeru. Nisam imala posao ni ikakve garancije, ali osjećala sam potrebu za tim.”
Planinu si definirala kao svoj životni izbor. Što te navelo da doneseš tu odluku?
“Bio je to poziv. Pravi izbor. Zatim sam upoznala Franca. On je već radio u dolini i zajedno smo započeli avanturu povezanu s profesijom planinskog vodiča. Od samog početka Franco je bio moj suputnik u planinama: u istraživanjima, avanturama... Kasnije je postao moj suprug, a danas zajedno dijelimo i posao. Tečaj za planinskog vodiča bio je iskustvo koje se odvijalo paralelno s našom vezom: duboko moje, ali proživljeno sa srećom što sam upoznala osobu s kojom mogu krenuti istim putem. Zajedno smo izgradili ovu avanturu, ovaj planinski život.”
Planinu si definirala kao svoj životni izbor. Što te navelo da doneseš tu odluku?
“Bio je to poziv. Pravi izbor. Zatim sam upoznala Franca. On je već radio u dolini i zajedno smo započeli avanturu povezanu s profesijom planinskog vodiča. Od samog početka Franco je bio moj suputnik u planinama: u istraživanjima, avanturama... Kasnije je postao moj suprug, a danas zajedno dijelimo i posao. Tečaj za planinskog vodiča bio je iskustvo koje se odvijalo paralelno s našom vezom: duboko moje, ali proživljeno sa srećom što sam upoznala osobu s kojom mogu krenuti istim putem. Zajedno smo izgradili ovu avanturu, ovaj planinski život.”
Kako se tvoj odnos sa suprugom uklopio u dugu planinsku priču tvog života?
“I Franco dolazi iz planina, pa je među nama već postojala prirodna povezanost. Kao što sam rekla, upravo me on uveo u penjanje i alpinizam. Sve se odvijalo vrlo spontano, ništa nije bilo namješteno. U početku se uglavnom radilo o istraživanju. Franco je već završio nekoliko tečajeva i već je bio planinski vodič; ja sam krenula tim putem nakon što sam stekla neposrednije iskustvo u planinama, između ostalog vodeći zajedno s prijateljicom planinarski dom podno Pizzo Badilea, planine koju smatram duboko dijelom sebe. Franco i ja zajedno smo već mnogo, mnogo godina, a naš odnos rođen je i rastao unutar ovih planina; one su ga oblikovale i rasli smo zajedno s njima.”
Godine 1984. postala si prva žena planinska vodičica u Italiji. Koji te je put doveo do ovog važnog postignuća?
“Da bi se postalo planinski vodič, trebalo je, a i danas je potrebno, doći s određenom razinom pripreme. Moraš biti svestrana alpinistica, sposobna kretati se po ledu, snijegu i stijeni te u različitim planinama diljem cijelog alpskog lanca. Kada sam se prijavila na selekciju, već sam imala dobro iskustvo, kako s Francom tako i s drugim alpinistima. Godine 1979. pristupila sam selekciji zajedno s još jednom djevojkom iz Sondrija, Serenom. Obje smo prošle tu prvu prepreku i 1981. zajedno završile tečaj za buduće planinske vodiče: prvi pravi korak na tom putu. Nakon toga Serena je imala nekih problema, doživjela je nezgode koje nisu bile povezane s planinom i neko je vrijeme morala stati. Ja sam, međutim, nastavila i 1984. završila tečaj. Tih je godina tečaj bio organiziran na nacionalnoj razini. Danas tečajevi za planinske vodiče imaju međunarodni okvir, ali organiziraju se na regionalnoj razini; tada smo se, međutim, susretali s alpinistima iz cijele Italije. Bilo je tu Venecijanaca, Lombardijaca, stanovnika Valle d’Aoste, Južnih Tirolaca, ljudi iz različitih škola i tradicija. Uz sebe sam imala iznimno snažne alpiniste. Biti dio takvog okruženja bilo je vrlo važno. Nije se jednostavno radilo o tome da idemo penjati. Kada sam završila svoj put, osjećala sam se dijelom te grupe. Naravno, bilo je i teških trenutaka. Susrela sam se s nerazumijevanjem nekih instruktora i otporom nekih mladića. Ali nastavila sam dalje. I ti su trenuci prevladani.”
Godine 1984. postala si prva žena planinska vodičica u Italiji. Koji te je put doveo do ovog važnog postignuća?
“Da bi se postalo planinski vodič, trebalo je, a i danas je potrebno, doći s određenom razinom pripreme. Moraš biti svestrana alpinistica, sposobna kretati se po ledu, snijegu i stijeni te u različitim planinama diljem cijelog alpskog lanca. Kada sam se prijavila na selekciju, već sam imala dobro iskustvo, kako s Francom tako i s drugim alpinistima. Godine 1979. pristupila sam selekciji zajedno s još jednom djevojkom iz Sondrija, Serenom. Obje smo prošle tu prvu prepreku i 1981. zajedno završile tečaj za buduće planinske vodiče: prvi pravi korak na tom putu. Nakon toga Serena je imala nekih problema, doživjela je nezgode koje nisu bile povezane s planinom i neko je vrijeme morala stati. Ja sam, međutim, nastavila i 1984. završila tečaj. Tih je godina tečaj bio organiziran na nacionalnoj razini. Danas tečajevi za planinske vodiče imaju međunarodni okvir, ali organiziraju se na regionalnoj razini; tada smo se, međutim, susretali s alpinistima iz cijele Italije. Bilo je tu Venecijanaca, Lombardijaca, stanovnika Valle d’Aoste, Južnih Tirolaca, ljudi iz različitih škola i tradicija. Uz sebe sam imala iznimno snažne alpiniste. Biti dio takvog okruženja bilo je vrlo važno. Nije se jednostavno radilo o tome da idemo penjati. Kada sam završila svoj put, osjećala sam se dijelom te grupe. Naravno, bilo je i teških trenutaka. Susrela sam se s nerazumijevanjem nekih instruktora i otporom nekih mladića. Ali nastavila sam dalje. I ti su trenuci prevladani.”
Kako si se osjećala zbog toga što si tako duboko utjecala na povijest i alpinističku scenu u Italiji?
“Tek kad sam završila tečaj shvatila sam da sam prva žena planinska vodičica u Italiji, ali to nikada nisam doživljavala kao posebnu etiketu, nešto što me odvaja od drugih. Nikada mi se nisu sviđale razlike koje se stvaraju oko činjenice da si žena. Osjećala sam se kao i ostali: ako sam bila s njima i radila iste stvari, nisam vidjela u čemu bi mogao biti problem. U planini je sve vrlo jednostavno: ili možeš ili ne možeš. Ako nisi spreman, ne možeš se pretvarati. U svakom slučaju, taj trenutak spoznaje bio je prekrasan. Velika proslava. I Franco, koji je tada već bio moj suprug, podijelio je sa mnom tu radost. Sjećam se jedne vrlo lijepe epizode. Jedan dugogodišnji novinar Corriere della Sera, Fulvio Campiotti, došao je sa mnom na izlet i napisao članak koji je poslao predsjedniku Republike, koji je tada bio Francesco Cossiga. Cossiga mi je poslao pismo s čestitkama. Još ga čuvam. To su male anegdote koje dočaravaju te prekrasne trenutke. No stvarnost je bila takva da je nakon završetka tečaja trebalo izgraditi vlastiti posao. Nije bilo dovoljno reći: “Završila sam, sada počinjem.” Trebalo je shvatiti odakle krenuti.”
Gdje i kako ste odlučili započeti?
“Franco i ja počeli smo organizirati programe, aktivnosti i ponude u Valchiavennu. Razvili smo i specijalizaciju za radove na užetu, a kasnije i za kanjoning. Bio je to iznimno važan timski rad. Tada u dolini praktički nije bilo ničega. Nije postojala udruga planinskih vodiča niti je postojala razvijena tradicija kao u Engadinu ili drugim područjima Švicarske. Početkom 20. stoljeća postojali su planinski vodiči, ali ta je tradicija bila prekinuta. Počeli smo od nule, u prekrasnoj dolini s golemim potencijalom. Malo-pomalo, kroz penjanje, alpinizam, trekking i različite specijalizacije o kojima sam govorila, pridonijeli smo razvoju konkretnih aktivnosti. Danas u dolini ima nekoliko planinskih vodiča, iako ih nema mnogo. Ima nas možda sedam ili osam, a samo nekolicina radi puno radno vrijeme. Ali tada doista nije bilo ničega. Zato osjećam da je naš rad dao važan poticaj tom području.”
Kada pogledaš unatrag, kako se osjećaš zbog toga što si izgradila nešto na mjestu gdje, kako kažeš, praktički nije postojalo ništa?
“Ponekad zastanem i pomislim: na kraju krajeva, bile smo samo dvije osobe, a ipak smo uspjele izgraditi nešto tako važno i značajno... Iznimno sam ponosna što se bavim ovim poslom i što sam pridonijela tome da se razvije upravo ovdje. Možda nije uvijek bilo priznanja koje smo mogli očekivati, ali vrlo dobro znam da to nije ono što je zaista važno. Planina mi je omogućila da upoznam izvanredne ljude. U kontaktu sam s alpinistima iz cijelog svijeta, poznajem neke od najistaknutijih predstavnika suvremenog alpinizma i to mi je također omogućilo da istražim horizonte koji su mnogo širi od granica doline.”
Kada pogledaš unatrag, kako se osjećaš zbog toga što si izgradila nešto na mjestu gdje, kako kažeš, praktički nije postojalo ništa?
“Ponekad zastanem i pomislim: na kraju krajeva, bile smo samo dvije osobe, a ipak smo uspjele izgraditi nešto tako važno i značajno... Iznimno sam ponosna što se bavim ovim poslom i što sam pridonijela tome da se razvije upravo ovdje. Možda nije uvijek bilo priznanja koje smo mogli očekivati, ali vrlo dobro znam da to nije ono što je zaista važno. Planina mi je omogućila da upoznam izvanredne ljude. U kontaktu sam s alpinistima iz cijelog svijeta, poznajem neke od najistaknutijih predstavnika suvremenog alpinizma i to mi je također omogućilo da istražim horizonte koji su mnogo širi od granica doline.”
U tom smislu, što tvoje planine predstavljaju za tebe?
“Da bih odgovorila, moram krenuti od konkretnih mjesta. Nekoliko kilometara od moje kuće, u Valchiavennu, ulazi se u Švicarsku i stiže do Val Bondasce, doline kojom dominiraju Pizzo Badile i skupina Sciora. To je mjesto na kojem sam odrasla kao alpinistica i s kojim sam i dalje duboko povezana. Kao što sam spomenula, tri sam ljeta zajedno s prijateljicom vodila planinarski dom smješten podno Badilea. Ona je bila čuvarica doma, a ja njezina pomoćnica. Bilo je to ključno iskustvo. Ako pogledate fotografije Val Bondasce, odmah ćete shvatiti zašto o njoj govorim na ovaj način. To je izvanredna dolina, svojevrsna mala Patagonija u srcu Alpa. Nalazi se na švicarskoj strani Bregaglie, ali planinski greben označava granicu s Val Masinom, na talijanskoj strani. Tamo sam počela penjati, istraživati visoke planine i graditi svoj najdublji odnos s alpinizmom. Ako moram pomisliti na planinu koja me predstavlja, odmah pomislim na Pizzo Badile. Te sam planini posvetila i knjigu. To je alpinistički vodič, ali i zbirka iskustava, susreta i priča povezanih s alpinistima koji su živjeli i penjali se tom stijenom. Duboko sam povezana s ovom dolinom jer je to mjesto iz kojeg je potekla moja strast. Volim cijele planine, šume, staze i vrhove Valchiavenne, ali s alpinističkog gledišta Val Bondasca predstavlja nešto posebno. To je mjesto gdje je sve počelo.”
Tijekom svoje karijere otvorila si brojne nove penjačke smjerove. Što za tebe predstavlja proces otvaranja novog smjera? Kako je vidjeti mogućnost uspona po stijeni tamo gdje je prije tebe nitko nije uspio vidjeti?
“Kada dobro poznaješ planinu i počneš zamišljati novu liniju na njezinoj stijeni, ono što prije svega osjećaš jest osjećaj avanture. To je poput odlaska na ekspediciju u nepoznato mjesto. Ne možeš sve promatrati odozgo, nemaš dronove koji ti pokazuju put. Vidiš samo mogućnost, trag, niz intuicija koje se pojavljuju... Zatim uđeš u stijenu. I upravo tada počinje prava avantura. Dužina za dužinom, korak po korak, hvat po hvat, otkrivaš dimenziju koju ne poznaješ. Ulaziš u srce planine, u srce stijene. Za mene je otvaranje novog smjera prije svega istraživanje. Naravno, postoji i sportska komponenta, ali ono što prevladava jest osjećaj da se nalaziš na mjestu na kojem prije tebe nitko nije prošao. To je otkrivanje nečeg novog. Takva smo iskustva doživjeli u gotovo svim dolinama koje nas okružuju. Svaki put osjećaj i proces bili su isti: vidjeti mogućnosti i pretvoriti ih u stvarne smjerove.”
Kako se kanjoning uklopio u tvoj život u planinama, i sportski i izvan sporta?
“I kanjoning je nastao iz istog tog poriva za istraživanjem. Sredinom devedesetih godina Franco, još neki kolege iz doline i ja počeli smo promatrati planinu iz potpuno drugačije perspektive: one bujičnih potoka. Govorimo o pravim kanjonima, duboko usječenima u stijenu, koji su tada bili gotovo potpuno nepoznati. Počeli smo od potoka Bondasca, u dolini o kojoj sam ranije govorila. Za mene je to bilo kao da otvaram svoj prvi smjer u planini. Taj spust označio je početak nove avanture. Istraživanje potoka znači i opremanje, razumijevanje njegovih oblika i logike te omogućavanje prolaska kroz njega. Odatle smo postupno počeli istraživati sve glavne kanjone u dolini, sve do najpoznatijeg: potoka Boggia. Danas je Val Bodengo poznata na međunarodnoj razini i predstavlja važan dio naše aktivnosti. Tijekom ljeta velik dio našeg posla odvija se upravo tamo. Za nas je bila velika sreća otkriti i razviti i ovu stranu planine jer nam omogućuje da radimo uronjeni u tako raznoliku prirodu iznimne ljepote... Na kraju je to bio prirodan nastavak istog istraživačkog duha koji je mene, a potom i nas, vodio prema alpinizmu. Nakon avanture stijena stigla je avantura vode.”
Kako se te dvije dimenzije međusobno povezuju? Riječ je o vrlo srodnim praksama, ali istodobno duboko različitima.
“Stijena i voda dijele nešto bitno. Kada se suočiš sa stijenom, ulaziš u nju. Postaješ njezin dio. Ne promatraš je izvana: doživljavaš je kroz svaki pokret. S vodom se događa nešto slično. Kada se nalaziš u kanjonu, uronjena u živu struju, nisi samo promatračica. Postaješ dijelom tog elementa. Osjećaj je potpune stopljenosti. U stijeni si stijena. U vodi si voda. I to je nešto predivno. Za mene postoji duboki kontinuitet između ta dva svijeta. U oba slučaja ne prolaziš samo kroz prirodno okruženje: ulaziš u odnos s njim. Nema distance. Kada penješ, postaješ dijelom stijene. Kada si uronjena u bujicu, osjećaš kako te voda obavija i povlači svojim pokretom. Upravo je ta potpuna uronjenost ono što povezuje oba iskustva i što me i danas nastavlja fascinirati.”
„Voda planina je živa“, rekla si govoreći o svojoj aktivnosti kanjoninga. Što misliš kada koristiš izraz „živa“?
“To je nešto što treba iskusiti da bi se doista razumjelo. Planinska voda nema nikakve veze s morem. Voda planinskih potoka je drugačija. Živa je. Kada se nalaziš ispod vodopada tijekom spuštanja užetom ili kada se nađeš u vodenom vrtlogu iz kojeg moraš izaći, jasno osjetiš snagu vode. Kao da ti govori. Snagu prirode doživljavaš na izravan i neposredan način. To je sila koju treba poštovati i osluškivati. Zato kažem da je živa. Moraš je doživjeti da bi doista razumjela što to znači.”
„U planinama treba ići pravim tempom“, također si rekla. O kakvom tempu govorimo?
“Svatko ima svoju brzinu. Svatko razvija drugačiji odnos prema planini i, samim time, drugačiji ritam. U mom slučaju, posebno u radu planinske vodičice, postoji jedna vrlo važna dimenzija, a to je komunikacija. Kada nekoga vodiš po stijeni ili određenom rutom, ne možeš jednostavno juriti. Moraš pronaći ravnotežu između sigurnosti, užitka i iskustva. Osobi koja je s tobom moraš omogućiti da uživa u onome što proživljava. Postoji prava brzina koja ne znači nužno sporost, već sposobnost da u potpunosti živiš ono što radiš. Ipak, naučila sam cijeniti i potpuno drugačije pristupe. Mislim na Filipa Babicza, dragog prijatelja i jednog od najizvanrednijih predstavnika speed sola. Upoznala sam ga ovdje, kada je izveo uspon na Pizzo Badile u nevjerojatnom vremenu. Zahvaljujući sportašu njegovog kalibra shvatila sam da se planina može doživjeti i kroz ekstremnu brzinu. Mnogi kritiziraju takav pristup, ali ja ga poštujem. Svatko razvija vlastitu filozofiju i vlastiti način odnosa prema planini. Ono što je važno jest svjesnost.”
Et quelle importance la dimension culturelle de la montagne a-t-elle pour toi ? Quel rôle jouent l’histoire, le récit et la transmission des connaissances dans ton travail ?
“Sve to ima ogromnu važnost. Planinski vodiči imaju veliku privilegiju. Ne ograničavaju se samo na podučavanje neke tehnike, kao što je to slučaj u mnogim drugim sportskim disciplinama. Naravno, možemo podučavati penjanje, kretanje po ledu, skijanje izvan uređenih staza ili prolazak kroz kanjon. Ali naš posao ide mnogo dalje od toga. Imamo priliku ljude povesti u jedan izvanredan svijet. Upravo je to najvažniji dio. Često razgovaram s kolegama koji su usredotočeni isključivo na tehnički dio aktivnosti. Penje se, spušta, ide dalje. Ja, međutim, osjećam potrebu pričati. Zašto postoji taj slap? Zašto ta stijena ima takav oblik? Zašto je taj okoliš postao takav? Sve to postaje dio potpunijeg iskustva. Ljudi ne dolaze samo kako bi izveli neki sportski pokret. Oni stupaju u odnos sa složenim okolišem, bogatim poviješću, geologijom, prirodom i kulturom. Imamo priliku otvoriti im vrata tog svijeta. Naravno, potrebno je prenijeti i poštovanje prema planini te svijest o njezinim rizicima. Planina nije samo ljepota. Ona je i odgovornost. Zato smatram da je posao planinskog vodiča jedan od najljepših koji postoje. Omogućuje nam spojiti sigurnost, znanje, ljudsko iskustvo i pripovijedanje.”
Dogodi li ti se ikada da u onome što promatraš prepoznaš podsjetnik na najčišći oblik umjetnosti?
“Svakako. Za mene je sama priroda umjetnost. Kada se penješ i promatraš savršeni brid, svjetlost koja prodire između stijena ili poseban oblik planine, već promatraš nešto umjetničko. Isto se događa u kanjonima. Kada se svjetlost spušta odozgo i obasjava vodu, stvarajući odraze i boje koje je nemoguće zamisliti drugdje... E, to je za mene čista umjetnost. Ne mora nužno biti riječ o figurativnom prikazu. Riječ je o oblicima, bojama i harmonijama. Ono što me posebno pogađa upravo je sposobnost prirode da stvara prizore koji izgledaju poput izravnih umjetničkih djela. Ponekad zastaneš na trenutak. Osiguravaš nekoga ili promatraš nekoga tko prolazi posebno lijepim dijelom. Zatim podigneš pogled i vidiš svjetlost na stijenama. U tom trenutku shvatiš da je sve oko tebe umjetnost. Umjetnost prirode. I to je jedna od najdragocjenijih stvari koje mi planina i dalje daruje.”
U nekim si intervjuima govorila o tehnici i ljepoti u kontekstu svog doživljaja alpinizma i kanjoninga. Kako u onome što radiš sužive racionalnost i iracionalnost?
“Prije svega, postoji duboko zadovoljstvo. Kada shvatiš da se nalaziš u okruženju koje te prihvaća, iako je to jedan drugačiji, u osnovi neprijateljski svijet, i kada ga naučiš čitati i razumjeti... nastaje nešto posebno. To se događa na stijenama, kao i u vodi. Naravno, postoji neizostavna tehnička komponenta. Treba poznavati tehnike, znati kako izvesti spuštanje užetom ispod vodopada, kako izaći iz vodenog vrtloga i kako izbjeći sifon. To su životno važni aspekti koji zahtijevaju pažnju i pripremu, ali kada se tehničko znanje i odnos prema okolišu uspiju stopiti, nastaje nešto izvanredno.”
Kako se danas osjećaš zbog toga što si postala uzor, kako ženama koje biraju profesiju planinske vodičice, tako i onima koji se planinama približavaju kroz tvoj primjer?
“Bez sumnje, jako mi je drago. Danas u Italiji ima oko trideset žena planinskih vodičica i mislim da nešto više od polovice njih ovu profesiju obavlja puno radno vrijeme. Mnoge imaju druge poslove i uz vođenje se bave i drugim djelatnostima. To su još uvijek male brojke, osobito u usporedbi sa Švicarskom, gdje je prisutnost žena mnogo značajnija. Ali to ovisi i o drugačijoj kulturi planine i same profesije. Posebno mi je drago kada su upravo mlađe djevojke te koje prepoznaju ono što je učinjeno. Sjećam se, primjerice, lijepog razgovora s Federicom Mingollom kada je došla ovdje u Chiavennu. Ili susreta s drugim mladim alpinisticama koje danas grade vlastiti put. Kada osjetim takvo priznanje i zahvalnost, to me čini sretnom. Ne zato što tražim odobravanje, već zato što to znači da je nešto preneseno dalje. Shvaćam da sam otvorila put. Naravno, taj put samo je jedan dio mog života. Uz planinu su uvijek bili i obitelj, voljeni ljudi, radosti i teškoće kroz koje svatko prolazi. Ipak, mnoge izazove s kojima sam se susrela uspjela sam svladati zahvaljujući snazi koju mi je dao ovaj životni izbor.”
Kako se danas osjećaš zbog toga što si postala uzor, kako ženama koje biraju profesiju planinske vodičice, tako i onima koji se planinama približavaju kroz tvoj primjer?
“Bez sumnje, jako mi je drago. Danas u Italiji ima oko trideset žena planinskih vodičica i mislim da nešto više od polovice njih ovu profesiju obavlja puno radno vrijeme. Mnoge imaju druge poslove i uz vođenje se bave i drugim djelatnostima. To su još uvijek male brojke, osobito u usporedbi sa Švicarskom, gdje je prisutnost žena mnogo značajnija. Ali to ovisi i o drugačijoj kulturi planine i same profesije. Posebno mi je drago kada su upravo mlađe djevojke te koje prepoznaju ono što je učinjeno. Sjećam se, primjerice, lijepog razgovora s Federicom Mingollom kada je došla ovdje u Chiavennu. Ili susreta s drugim mladim alpinisticama koje danas grade vlastiti put. Kada osjetim takvo priznanje i zahvalnost, to me čini sretnom. Ne zato što tražim odobravanje, već zato što to znači da je nešto preneseno dalje. Shvaćam da sam otvorila put. Naravno, taj put samo je jedan dio mog života. Uz planinu su uvijek bili i obitelj, voljeni ljudi, radosti i teškoće kroz koje svatko prolazi. Ipak, mnoge izazove s kojima sam se susrela uspjela sam svladati zahvaljujući snazi koju mi je dao ovaj životni izbor.”
U prethodnim epizodama
Priča se nastavlja
Putovanje se nastavlja pričom o Renati Rossi, prvoj ženi planinskoj vodičici u Italiji, koja je od 1984. godine planine odabrala kao svoj životni put. U nadolazećim tjednima Altavia Crew pridružit će se nove priče koje će otkriti sve nijanse strasti koja nas vodi sve više i više.
Priča se nastavlja
Putovanje se nastavlja pričom o Renati Rossi, prvoj ženi planinskoj vodičici u Italiji, koja je od 1984. godine planine odabrala kao svoj životni put. U nadolazećim tjednima Altavia Crew pridružit će se nove priče koje će otkriti sve nijanse strasti koja nas vodi sve više i više.